Obraćenje svetog Pavla

25. siječnja Crkva slavi Obraćenje svetog Pavla, blagdan preko kojega nam posebno želi pred oči staviti životni put Apostola pogana, onoga koji je od progonitelja Crkve postao njezin najsnažniji branitelj i pronositelj Radosne vijesti.

Rođen je u Tarzu u Ciliciji početkom 1. st., u židovskoj obitelji čiji su članovi imali pravo rimskih građana, a što im je omogućavalo znatno lakši život u svim područjima u odnosu na sve one koji to pravo nisu imali. Završio je visoke škole, helenističke i židovske, a pripadao je farizejskoj sljedbi, odnosno onima koji su se strogo pridržavali Zakona, obržavajući 613 različitih propisa. Kao takav, progonio je i prvu Crkvu, vjerujući kako na takav način potpuno izvršava Božju volju i židovski Zakon. Prema Novom zavjetu, dok su kamenovali svetog Stjepana, prvoga mučenika Crkve, svjedoci su odložili svoje haljine do Pavlovih nogu, što znači da je i on podržavao Stjepanovo ubojstvo.

Idući za Damask, da bi progonio kršćane, oko 30. god., na ulazu u grad doživljava svoje obraćenje, i to tako što je začuo glas s neba koji ga je upitao: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Pao je s konja i privremeno fizički oslijepio, ali je taj događaj postao njegovo duhovno obraćenje u kojemu je u punom smislu riječi progledao. Dobio je novo ime – Pavao – koje upravo to označava: potpunu promjenu cjelokupna njegova bića. Od tada se pridružio kršćanskoj zajednici, ali nije odmah počeo i naviještati Božju riječ, nego je, ponizno slušajući što mu određuju kršćanski prvaci, radio više godina kao šatorar u svom rodnom Tarzu, a tek potom je bio pozvan da zauzeto i otvoreno radi na širenju kraljevstva Božjeg.

Osnovao je više crkvenih zajednica, poduzeo je tri misijska putovanja, proživio je različite nedaće i poniženja, ali ništa ga nije moglo spriječiti u vršenju poziva koji je dobio pred Damaskom. Naprotiv, o njegovoj čvrstoj vjeri, ustrajnosti i ljubavi za Krista posebno svjedoče njegove poslanice, u kojima se ne susteže hvaliti, bodriti i poticati kršćanske zajednice kojima je pisao, ali isto tako se ne ustručava kritizirati svakoga onoga tko je kritiku zaslužio. Promjena načina razmišljanja koju je doživio u svom obraćenju, neprestano ga je vodila da čini sve što je moguće da Crkva bude što svetija i bez mane. U tome je uzor svakom čovjeku koji shvati vrijednost Radosne vijesti, koja nas treba tjerati na propovijedanje i u zgodno i u nezgodno vrijeme.

Preuzeto s: vjeraidjela.com